Sve Novosti

Grčka: Straža boga Zevsa

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 

Kada se pomene Grčka, prvo što se pomisli o toj nama prijateljskoj zemlji, jesu prelijepe plaže i more. Ipak, unutrašnjost države krije mnogo više ljepota. Biološka raznovrsnost, što se tiče i flore i faune, veoma je visoka. Lovne divljači ima na više nego zadovoljavajućem nivou, a broj od preko 300.000 lovaca govori dovoljno da Grci vole prirodu i uživanje u lovu.

Priliku da posjetim Nacionalni park “Planina Olimp“ iskoristio sam na najljepši način. Prelijep oktobarski dan započeo sam putovanjem automobilom prema malom gradiću Litohoro koje se nalazi u podnožju planine. Gorostas koji, kao da izranja iz Egejskog mora, ostavio je dovoljno ravnice da se u njoj smjesti nekoliko prelijepih gradića u regiji Katerini.

Nakon par sati vožnje, stigao sam do muzeja Nacionalnog parka. Ovo, moderno uređeno i visokotehnološki opremljeno zdanje, pruža posjetiocima veliki broj zanimljivih informacija o planini. Ljubazno osoblje uz pomoć multimedijalnih prezentacija održalo je jedan pravi školski čas o prvim planinarima koji su pohodili Olimp, trasama i planinarskim stazama, životinjskom i biljnom svijetu i običajima ljudi koji datiraju iz antičkog doba.

 

Pogled na Egejsko more

Između svega nabrojanog, najveću pažnju privlači postavka o divokozama, najljepšem planinskom ukrasu. Može se uočiti da je bila veoma rasprostranjena u Grčkim planinama, međutim probijanja planinskih puteva učinila su da se staništa divokoze suze na nacionalne parkove. Procjena je da u Grčkoj ima između 500 i 600 jedinki koje naseljavaju planine Centralnih Rodopa, te planine Pindos, Olimp i vijence Cena – Pinovo. Trenutno, oko 150 divokoza našlo je stanište na Olimpu. Prema riječima kustosa, balkanska divokoza (lat: Rupicapra rupicapra balcanica) je podvrsta divokoze koja nastanjuje evropske alpske planinske vijence i koja vjerovatno vodi porjeklo od vrste gazele koja je živjela u centralnim i istočnim dijelovima Azije prije tri miliona godina.

Divokoza je ukras nacionalnog parka “Planina Olimp“ i kao takva je strogo zaštićena vrsta. Sa svojom robusnom figurom, kovrdžavim rogovima koji su zakrivljeni unatrag i braon-bijelom maskom na licu, ona je izvor divljenja ljubitelja prirode. Strme planinske strane, litice, planinski proplanci i livade čine Olimp idealnim staništem za divokoze. Tokom ljeta i jeseni mogu se vidjeti na visinama iznad 1,880 metara nadmorske visine, dok se u zimu spuštaju u šume koje se nalaze nešto niže. Područja Plato Muza, te vrhovi Stefani, Skolio i Tumpa su tipična ljetnja staništa divokoze na Olimpu.

Nakon što sam prikupio potrebna znanja o planini, krenuo sam u njeno istraživanje. Krivudavi asfaltni put vodio me je do Prionje (1100 m.n.v.). To je poslednja tačka do koje se može stići automobilom. Ovdje se nalazi konjušnica i ostali prateći objekti neophodni za dalje snabdijevanje planinarskih domova. Kafana sa terasom bila je puna planinara koji su uživali u sunčanim zracima oktobarskog jutra. Parking je bio premali da primi kolone automobila i minibusa koji su neprestano pristizali.

Odavde se kreće pješke do jednog od nekoliko planinarskih domova. Najčešće, nakon par sati hoda planinari prenoće u jednom od njih, te sutradan nastavljaju sa usponom prema nekom od 52 vrha Olimpa. Ipak, izazov je popeti se na planinu i spustiti se u jednom danu.

Uspon prema Skali

Prvi vrh na mom putu bio je Skala (2866 m.n.v.). To je drugi najviši vrh poslije Mitikasa (2.918 m.n.v.) Posljednjih nekoliko stotina metara uspona na Skalu je izuzetno teško. Dosta snage je već potrošeno. Pored velikog nagiba koji onemogućava pravljenje većih koraka, nestabilno kamenito tlo neprekidno je bježalo ispod stopala. Sipar, kako planinari nazivaju ovu vrstu terena, teško je savladati i zbog promjene sastava i gustine vazduha na ovoj nadmorskoj visini. Optička varka da je vrh Skale tako blizu bila je još jedna od demorališućih prepreka koja je negativno uticala na psihu planinara.

Pogled na najviši vrh Olimpa

Mnogi planinari odustaju na pola puta. Vraćaju se vidno iscrpljeni. Kroz glavu prolaze različita pitanja o svrsi ovog uspona. Unutrašnja borba sa samim sobom je ono što privlači veliki broj planinara u ove predjele. Oni žele da upoznaju prirodu, ali i da uvide svoje psihofizičke granice. Ovo je borba sa prirodom, ali i prije svega unutrašnja borba, te želja za samodokazivanjem.

Taman negdje na pola sipara, kada mi je već ponestajalo daha i snage u nogama, ali i motivacije za dalji uspon, na nekih stotinjak metara udaljenosti, ugledao sam divokozu koja je mirno tražila poneku slasnu travku u kamenjaru. Prizor je bio predivan i dao mi je snage da nastavim sa kretanjem.

Konačno, našao sam se na Skali, iscrpljen ali ipak veoma motivisan da nastavim dalje. Mitikas, najviši vrh planine, jedna ogromna prelijepa stijena, ostao je iza mojih leđa. Uzanim puteljkom uputio sam se prema Dolini Muza i vrhu Agios Andonios. Požrtvovanje se višestruko isplatilo. Imao sam priliku da uživam u zasigurno najljepšim poslijepodnevnim trenucima. Mislim da bi bilo nemoguće riječima opisati prizore zelenih pašnjaka, krša, mora, neba i naravno divokoza bez kojih bi sve to bilo pustinja. Zato su tu slike da koliko – toliko približe čitaocu nabrojane ljepote.

Povratak je bio jednako težak kao i sam uspon. Pola sata prije ponoći ugledao sam svjetla opustjele Prionje. Nekoliko pasa, pratilaca konjskih karavana, izašlo mi je u susret. Nakon pređenih 20,8 kilometara i savladanih 1,845 metara nadmorske visine u jednom danu razmišljao sam samo o nekom ponovnom povratku na Olimp.

Izvor: lovcirs.com

Autor: Marko Pavlović

Lov i još ponešto©2021 Sva prava zadržana. Design & SEO by NewNowMedia

Search