Udruga Prijatelji životinja upozorila je na to da se treba prestati s promatranjem lova kao plemenite zaštite prirode i životinja.

Udruga Prijatelji životinja u kontinuitetu upozorava na štetnost i okrutnost lova te oštro osuđuje svaki lov i krivolov. Unatoč pokušajima da lovci svoj „hobi” i „sport” prikažu plemenitim i svrhovitim, a sebe kao časne zaštitnike prirode, činjenica je da iza svakog lova i krivolova ostaje izmučena, prestravljena i kukavički ubijena životinja, koju je netko čekao u zasjedi kako bi ju ustrijelio ili joj je postavio neku vrstu zamke kako bi skončala u mukama ili, još gore, satima i danima sporo umirala.

Lov nije plemenita zaštita prirode ni opuštajući sport, barem ne za životinje. Podsjećamo da su tijekom lova životinje nerijetko samo nastrijeljene. Potraga traje, ako do nje dođe, satima i danima. Do trenutka smrti nastrijeljene se životinje satima i danima vuku kroz šumu s raskomadanim tijelom, s visećim iznutricama, slomljenim kostima, bježeći od lovaca.

Također su lovačkom sačmom bezbrojne životinje, naročito divlje ptice, pogođene, ali ne umiru odmah, jer im nisu pogođeni vitalni organi. Često skončaju od svojih ozljeda tek satima ili danima kasnije.

Svaka četvrta patka živi s ozljedom od hica. Životinje uhvaćene u zamke najčešće uhvati panika, žestoko se pomiču i zato se često teško ozlijede. Leže krvave mučene strahovitim bolovima, gladne i žedne satima čekajući smrt kao spas od boli i patnje. Stoga je svaki lov etički neprihvatljiv, ali kako zbog trenutačnoga stanja svijesti nije zakonski zabranjen, nužno je najstrože sankcionirati svako kršenje zakona od strane lovaca i krivolovaca.

U Hrvatskoj su lovci svi – političari, liječnici, suci, veterinari, svećenici i druge struke, a nerijetko su iste osobe danju lovci, a noću krivolovci. Naime, zapljene velikoga broja ilegalno ubijenih životinja na granicama jasno ukazuju da državljani drugih zemalja ne bi mogli organizirati lov u Hrvatskoj da nemaju pomoć lokalnih lovaca, u ovom slučaju krivolovaca, koji dobro poznaju teren i kretanje životinja na određenom području.

Riječ je o velikom problemu gdje su sudionici (krivo)lova usko povezani s kriminalnim miljeom ili su i sami dio njega, a država je zakonskim propisima vrlo velikodušna prema lovcima, izdvaja za njihove aktivnosti goleme količine novca iz proračuna, pri čemu se prekršaji i lovaca i krivolovaca praktički nikada ne kažnjavaju, dok lovačka društva prekršaje svojih članova čak i zataškavaju umjesto da naprave reda unutar svojih organizacija.

Zbog lova i krivolova godišnje stradavaju na tisuće zaštićenih ptica i ostalih životinja.

Očito je da je takva situacija vrlo loša za životinje, ali može biti opasna i ljude.

Stalno ističemo da je svaki odlazak u šumu potencijalna opasnost za djecu, odrasle i njihove pse, kućne ljubimce koje vode sa sobom u šetnju prirodom. Razumno bi bilo prevenirati moguće upade djece i odraslih u zamke za životinje ili stradanje šetača šumom od metka (krivo)lovaca.

Situacija je jasna i poznata ne samo na Virovitičkoj Bilogori nego i u lovištima diljem Hrvatske, i moguće je intervencijom policije i pravosudnih tijela, ali i Uprave šumarstva, lovstva i drvne industrije Ministarstva poljoprivrede, spriječiti tragedije, no unatoč tome, kao da se uvijek čeka da netko izgubi oko ili glavu pa da se tek onda nešto poduzme, iako svi znaju za problem.

Ne postoji ni politička volja da se svako kršenje zakona, bilo od strane lovaca ili krivolovaca, sankcionira drastičnim kaznama u visini od 70 000 kuna naviše, što bi sigurno pomoglo u smanjenju krivolova.

Osim toga, događaju se apsurdne situacije, na što smo također reagirali, da npr. država izdvaja milijune kuna kako bi lovcima platila ničim opravdan i znanstveno neutemeljen odstrel lisica i čagljeva, iako nema prebrojavanja pa se uopće ne zna koliko životinja imamo u Hrvatskoj.

Kada spominjemo apsurde, roditelji su nam zgroženi javljali i za situacije da djeci vrtićke dobi lovac govori o zaštiti prirode ili djecu školske dobi vode u lovačke muzeje gdje gledaju ustrijeljene i preparirane životinje, što je žalostan pokazatelj civilizacijskog dosega naše države u kojoj se prikazivanje ubijenih životinja ili onih koje će lovci tek ubiti smatra edukacijom djece o ljubavi prema životinjama i prirodi.

Očito da lovci u Hrvatskoj još uvijek ne razumiju koliko je negativno raspoloženje javnosti prema njima, koliko je većini ljudi odbojna pomisao na besmisleno i okrutno ubijanje zbog zabave i nečijeg opuštanja, na što se lov uglavnom svodi. Štititi prirodu može se i mora i bez puške, tako da smatramo da sami lovci mogu mnogo više učiniti za prirodu brinući se za nju bez oružja, pri čemu podržavamo njihove napore da suzbiju problem krivolova.

Inače, godinama ukazujemo ne samo na strašno mrcvarenje divljači od strane lovaca i krivolovaca, već i na uobičajeno ubijanje pasa i mačaka koje zateknu u lovištu. Do takvih pucnjava najčešće dolazi, što potvrđuju svjedoci, od strane lovaca pojedinaca, na nedozvoljenim mjestima (blizina naselja, sve vrste cesta) i na nedozvoljen način (u vrijeme kada nije organiziran lov, bez prethodne obavijesti, prema individualnoj procjeni, oružjem kada se isto uopće ne bi smjelo vaditi iz futrole).

Vrlo lako može doći do tragedije o čemu svjedoče brojni slučajevi: puca se po psima u čijoj neposrednoj blizini se igraju djeca koja su teško uočljiva zbog grmlja i visoke trave, puca se u blizini skrbnika pasa koji svoje pse istrčavaju i imaju pod nadzorom. Dok se npr. u Njemačkoj kretanje uočenog izgubljenog psa u nenaseljenom području promatra do deset dana kako bi se životinju najlakše ulovilo, a o svemu se odmah izvješćuju udruge za zaštitu životinja, primjeri iz prakse pokazuju da u Hrvatskoj lovci odmah pucaju na sve što se kreće.

Novi Zakon o lovstvu 2018. godine konačno je izbacio loše formuliranu odredbu o mogućnosti „uklanjanja” pasa i mačaka iz lovišta, koja je davala lovcima alibi da nekažnjeno pucaju u pse i mačke čak i ako su njihovi skrbnici bili u blizini. Za to smo se borili i lobirali više od 15 godina ukazujući na nepravdu koja je uzrokovala velik broj ustrijeljenih kućnih ljubimaca. Brisanjem te formulacije Zakon o lovstvu uskladio se sa Zakonom o zaštiti životinja u zahtjevu da lovci prema zatečenim psima i mačkama u lovištima moraju postupati kao s napuštenim ili izgubljenim životinjama.

Unatoč toj pohvalnoj izmjeni, naglasili smo da, iako temeljna svrha Zakona o lovstvu nije štititi životinje, već ozakoniti njihovo ubijanje, poražavajuće je za zaštitu ljudi i životinja u Hrvatskoj da je uvažen malo koji prijedlog udruga za zaštitu životinja i prirode s javne rasprave o prijedlogu ovoga Zakona. Upozorili smo da je pogodovanjem zahtjevima lovačkog lobija kroz Zakon narušena sigurnost ljudi i dobrobit životinja. Naime, Zakon je unazađen jer propisuje da je skrbnicima zabranjeno puštati pse i mačke da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 200 metara od naselja, umjesto dosadašnjih 300 metara. Zakon zadire i u pravo vlasništva kroz odredbe kojima se omogućava ustanovljivanje lovišta na privatnom zemljištu bez pristanka vlasnika, što ima za posljedicu i ograničeno kretanje vlasnika po vlastitu zemljištu zbog mogućnosti stradavanja tijekom lova.

To dovodi do apsurdne situacije da vlasnik zemljišta koje je dio lovišta mora stalno strepiti da ga ne pogodi koji zalutali metak. No on u tome slučaju ne može pustiti ni svojega psa da se kreće po njegovu privatnom vlasništvu.

Osim toga, problematično je i to što je dobna granica za dobivanje lovačke iskaznice smanjenja s 18 na 17 i pol godina, što znači da se maloljetnicima dopušta nošenje oružja i pucanje po životinjama.

S obzirom na ostale, već spomenute novosti koje je donio Zakon, jasno je da takve izmjene samo još više pridonose nesigurnosti ljudi čiji posjedi su dio lovišta ili koji žive uz samu granicu lovišta.

Osim navedenih opasnosti za pse, mačke i ljude, jasno je da je i budućnost mnogih vrsta visoko ugrožena – otprilike je polovica srednjeeuropskih vrsta ugrožena, a Crvene liste iz godine u godinu postaju sve duže. Iz njih proizlazi da je zaštita vrsta u posljednjih 40 godina sve neuspješnija, unatoč bezbrojnim naporima zaštitnika prirode i životinja. Ekološki biolozi čak navode da je lov, nakon industrijskog uzgoja, drugi najveći neprijatelj vrsta.

I ekološke studije utemeljene na terenskom istraživanju pokazale su da životinje imaju unutarnji mehanizam za regulaciju rasta populacije, a ta se regulacija ne ostvaruje lovom. Ako populaciji prijeti prekobrojnost, smanjuje se stopa nataliteta.

U onim dijelovima Europe u kojima je lov zabranjen, primjerice u talijanskim nacionalnim parkovima, švicarskom nacionalnom parku i na grčkom otoku Tilosu, nikad dosad nije utvrđena prekobrojnost populacije. U gotovo svim ostalim zemljama svijeta lov je zabranjen u područjima gdje je priroda posebno zaštićena, a ni ondje nije došlo do prekomjernog rasta populacije.

izvor: jutarnji.hr

Piše: VauMijau