Osnovni preduslov za uspješno gazdovanje populacijama divljači predstavlja tačno utvrđeno brojno stanje matičnog fonda. Međutim, ovaj posao se u većini slučajeva obavlja površno i formalno, te su često iskazani podaci o brojnosti osnovnih vrsta divljači u našim lovištima procijenjeni, što zasigurno dovodi do netačnih podataka kako na nivou lovišta, tako i na nivou Republike Srpske i BiH.

Hamilton Starlet robot u laboratoriji tokom DNK ekstrakcije

Sve navedeno može dovesti do dugoročnih posljedica po stanje populacija divljači. Razlog za lošu praksu se može tražiti u nedostatku aktivnih stručnih osoba kod korisnika lovišta koji su odgovorni za utvrđivanje brojnog stanja, ali i u samoj složenosti sprovođenja postupka prebrojavanja divljači, naročito kada je riječ o brdskim i planinskim lovištima. Uzimajući u obzir navedene činjenice, različita tijela u sistemu upravljanja gazdovanjem divljači u kontinuitetu ulažu napore na stalnom iznalaženju načina i metodologija koje će unaprijediti ovaj sektor. Osim nadležnih republičkih i državnih institucija, u ovaj postupak se sve češće uključuju i nevladine organizacije koje putem projekata finansiranih od strane različitih evropskih fondacija doprinose razvoju sektora lovstva.

Upravo jedan takav projekat pod nazivom “Zaštita mrkog medvjeda na području Dinarida” u proteklom periodu je realizovao Centar za životnu sredinu, a finansiran je od strane njemačke fondacije “Euronatur”. Odnosio se na područje BiH i Crne Gore.

Jedan od ciljeva projekta je bila procjena veličine populacije mrkog medvjeda na osnovu opšteprihvaćene metodologije koja, između ostalog, podrazumijeva prikupljanje genetičkog materijala koji životinje ostavljaju u prirodi i DNK analizu. Projekat su podržali nadležna entitetska ministarstva u BiH i institucije u Crnoj Gori, uz dragocjen rad na terenu članova lovačkih udruženja i brojnih volontera.

Linije povezuju uzorke istih jedinki (crveno – ženke, plavo – mužjaci, žuto – nedovoljno kvalitetni uzorci za potrebe ekstrakcije DNK)

Procjena veličine populacije mrkog medvjeda u divljini je prilično zahtjevan posao. Ipak, razvojem molekularne genetike i procesa neinvazivnog genetičkog uzorkovanja omogućeno je pojedinačno “obilježavanje” medvjeda putem definisanih genotipova iz genetičkog materijala koji su medvjedi ostavili u okruženju u kojem se kreću. Najčešće su to izmet i dlake. Iz uzoraka izmeta se može “pročitati” genotip svake pojedinačne životinje, kao neka vrsta genetičkog otiska koji je jedinstven za svaku jedinku. Za potrebe analize uzoraka korišćeni su savremeni metodi, tj. DNK sekvenciranje novije generacije. Međutim, prikupljanje uzoraka i DNK sekvenciranje zahtijevaju znatan terenski napor i laboratorijsku i analitičku ekspertizu, što ih često čini skupim i teško primjenjivim metodima, posebno u zemljama koje imaju nizak BDP.

Primarni cilj jedne ovakve studije je procjena broja medvjeda posredstvom neinvazivnog genetičkog uzorkovanja. Sekundarni cilj je bio da se dobiju prvi empirijski podaci o genetičkoj raznolikosti i potraga za dokazima koji bi ukazivali na neke savremene ili istorijske procese koji fragmentišu populaciju mrkog medvjeda.

Utvrđivanje genotipa

Iako su genetički parametri dinarske populacije mrkog medvjeda prilično dobro istraženi u Sloveniji i Hrvatskoj (Skrbinšek et al, 2012), o Crnoj Gori i BiH se ne zna mnogo. Ovom prilikom urađeno je osnovno istraživanje populacione strukture u sjeverozapadnim Dinaridima, upoređujući prikupljene podatke sa podacima iz prethodnih studija u Sloveniji i Hrvatskoj. Utvrđeno je da postoje tzv. spoljni genotipovi koji bi mogli naznačiti doseljenike u populaciji.

Uzorkovanje na terenu

U toku jeseni 2018. godine izvršena su uzorkovanja izmeta jedinki mrkog medvjeda u BiH i Crnoj Gori. Uzorkovanje je rađeno u okviru tri područja (Bihać, Glamoč i Kotor Varoš). Nakon toga urađena je laboratorijska DNK analiza, a dobijeni rezultati su obrađeni i prodiskutovani u izvještaju “Analdžsis of noninvasive genetic samples from Montenegro and Bosnia and Herzegovina”.

Među 102 uspješno genotipizovana uzorka detektovano je 59 jedinki, 29 ženki i 30 mužjaka. Uzorci su prikupljeni iz tri odvojena područja. U području južno od Bihaća detektovano je deset medvjeda u 20 uspješno genotipizovanih uzoraka, tri ženke i sedam mužjaka. U drugom području, u blizini Glamoča detektovano je 15 životinja u 25 uspješno uzorkovanih genotipova, devet ženki i šest mužjaka. U području južno od Banjaluke uspješno je genotipizovano 57 uzoraka. Potvrđene su 34 jedinke, 17 mužjaka i 17 ženki.

Iako se odnose na relativno mali uzorak, dobijeni rezultati svakako dokazuju efikasnost ovog metoda, zbog čega je u budućnosti pri realizaciji ovakvih projekata potrebno da korisnici lovišta stave na raspolaganje sve raspoložive ljudske resurse.

Genetička raznolikost i strukturna analiza

Utvrđena genetička raznolikost u BiH, ali i u Crnoj Gori vrlo je bliska genetičkoj raznolikosti koja je zabilježena u Hrvatskoj i Sloveniji. Nije bilo naznaka odstupanja od Hardy-Weinberg ravnoteže ni u jednoj zemlji. Budući da je genetička raznolikost mrkog medvjeda u Sloveniji i Hrvatskoj upoređena s ostalim populacijama mrkog medvjeda (Skrbinšek et al, 2012.), može se zaključiti da je genetička raznolikost mrkog medvjeda u BiH i Crnoj Gori velika i uporediva s drugim velikim autohtonim populacijama medvjeda, a mnogo veća nego, recimo, u ugroženim populacijama u Kantabriji (Španija) ili Abruzu (Italija).

Obilježavanje kako bi bilo izbjegnuto uzorkovanje istog izmeta više puta

Strukturna analiza pokazuje da, iako je crnogorski klaster jasno diferenciran, genotipovi iz BiH čine međuprodukt između Hrvatske i Slovenije i Crne Gore. To ukazuje na tok generacija duž Dinarida, ali s nekim prostornim preprekama ili istorijskim uskim grlima. Postoje indicije za moguću genetičku podstrukturu unutar Crne Gore, između istočnog i zapadnog dijela zemlje. Nekoliko je objašnjenja za dobijeno stanje. Jedno je izolacija zbog udaljenosti populacija (genetičke razlike uzrokovane prostornim udaljenostima). To je sigurno jedan od uzroka, ali imajući u vidu da u Sloveniji i Hrvatskoj vidimo vrlo mali efekat toga, čini se da to ne objašnjava cijelu sliku. Druga mogućnost su prostorne prepreke za kretanje jedinki mrkog medvjeda koje ograničavaju protok gena. Barijere mogu biti linearne (npr. saobraćajnice, velike rijeke itd.) ili samo velike i povezane površine koje nisu pogodne za medvjede (urbana područja, poljoprivredna dobra i dr.). Efekat ovih barijera mogao je biti jači u prošlosti, kada je broj medvjeda bio manji (npr. u Sloveniji i Hrvatskoj medvjedi su bili na pragu izumiranja početkom 20. vijeka). Pored smanjenja pritisaka na širenje populacije, genetički odliv se povećava u malim i izolovanim dijelovima populacije, što može uzrokovati brzu genetičku diferencijaciju među njima.

Genske razlike najvjerovatnije su rezultat genetičkog drifta i kao takve nemaju evolucijski značaj. Međutim, one mogu imati upravljački značaj jer mogu ukazivati na to da postoje (pod) populacije koje su demografski odvojene i možda će biti potrebno njima upravljati kao zasebnim entitetima. Svakako je potrebno provesti dodatno istraživanje, koje prevazilazi opseg ove analize, ali ova studija pružila je ključni prvi korak.

Uprkos malom broju prikupljenih uzoraka i niskoj uspješnosti genotipizacije uzoraka iz Crne Gore, studija je uspjela dobiti neke vrlo zanimljive i važne rezultate. Takođe, određene lekcije dobijene tokom ovog procesa mogu se primijeniti na buduća opsežnija istraživanja. Studija je prvobitno zamišljena za prikupljanje znatno većeg broja uzoraka od onog koji je prikupljen. To ukazuje na logističke poteškoće na nivou obje zemlje. Ako bi se planiralo još jedno istraživanje usmjereno na procjenu veličine populacije mrkog medvjeda, potrebno je uložiti napore u osmišljavanje, organizovanje i sprovođenje efikasnog uzorkovanja. U fazi organizacije potrebno je posvetiti značajno vrijeme i resurse kako bi se mobilizovao dovoljno veliki broj saradnika i ostvarile dobre šanse za uspjeh. Upravo u ovom dijelu je neophodna podrška korisnika lovišta sa svim raspoloživim ljudskim resursima.

Sve u svemu, studija je uprkos ograničenjima dala prve konkretne genetske podatke iz BiH i Crne Gore. Kao takav, to je vrlo važan korak prema razumijevanju statusa mrkog medvjeda u ove dvije države, kao i važan djelić slagalice u razumijevanju dinarsko-pindske populacije u cjelini. Vjerujemo da će ovi podaci doprinijeti pri donošenju odluka vezanih za upravljanje populacijom mrkog medvjeda u budućnosti, barem za područja u kojima je rađeno uzorkovanje.

Izvor: lovcirs.com

Darko Jovanić, Dejan Radošević, Anja Dragomirović