- Vesti
- Affichages : 2176
Kad odrastem biću lovac!
Znamo da lovci vole ulaziti u bajke, u maštama pisaca koji izmaštaju recimo Crvenkapicu. Znamo i da postoje lovačke priče, drugačiji izraz da netko izmišlja, uveličava, nadodava ili laže kako domišljatije.
Nećemo valjda vjerovati tim pričama, nismo od jučer. Ali zato odnedavno, na silazu s A1 niz Plano, taman iza Labina Dalmatinskoga na betonskom odbojniku uz cestu osvanu natpis sa slovima od metra. Piše Smrt lovcima i uskličnik. Vjerojatno neki ljubitelj životinja koji misli da tim usklikom pomaže životinjama protiv njihovih mrskih tamanitelja lovaca. Ne treba previše elaborirati da se pozivom na smrt jednih ne brane drugi, niti da je riječ o psihoporemećaju pisca grafita. Taj, kad bi nekim čudom lovci nestali, bi sutra pisao ‘smrt mesarima‘, kad ni njih ne bi bilo, onda bi zazivao smrt ribarima pa onima koji jedu nedužne biljke.
U nekima očito lovci izazivaju traume. O lovcima sam nekad onako površno mislio kao o odraslim ljudima koji su podjetinjili pa se igraju po kršu s puškama, kako su to vjerojatno ljudi bez empatije koji hladno odstrijele životinju, a onda se s tim još i hvale. Bit će da ima i takvih.
No, lovci su nešto puno više i nisu podjetinjili. Nisu hladne ubojice životinja, naprotiv – lovci su bolji dio nas. Kad ih vidiš onako nedjeljom kako galame u kafiću, svih životnih doba, kad nemaš gdje sjesti i popiti kavu, a oni u nekim smiješnim uniformama s reflektirajućim detaljima, samo što se naglas ne izrekne zahvala Bogu što nas svakakvih ima, onako posprdno.
Bolje ne reći, nego razmisliti i vidjeti što sve čovjek mora napraviti da bi postao lovac. Mora proći liječnički pregled, uključivo i psihotest, mora kupiti pušku, municiju, opremu, ormarić za pušku, mora položiti lovački ispit pa tek onda učlaniti se u Lovačko društvo i stažirati neko vrijeme, učiti od starijih članova.
Mora dakle puno svog slobodnog vremena i svog novca izdvojiti da bi postao lovac. A da bi mogao izdvajati za hobi, prije toga mora porješavati sva druga egzistencijalna pitanja. U lovačkoj strasti puno je odricanja. Treba nabaviti i lovačke pse, brinuti o njima, učiti ih. To mogu samo plemeniti ljudi.
Da, još treba nabaviti i auto za lov, s kavezima za pse!
Nakon svih tih godina do stjecanja statusa lovca, još se ni jedna divljač nije ulovila! Tko zna i hoće li i kad uopće. Dok smo svi mi zaokupljeni svakodnevnim obavezama i ne stižemo skrenuti ni za metar od utabanog puta kuća-posao, ne stižemo još i lutati po kršu, lovci svake nedjelje za lovne sezone, obilaze krš i polja. Ne istrjebljuju divljač, s vremena na vrijeme odstrijele kakvu životinju koja bi se bez odstrijela namnožila i činila štetu usjevima, domaćim životinjama i ljudima.
Znaju gdje se nalaze divlji deponiji, gdje su poljski putevi zarasli, gdje se urušili.
Ne može se ne primijetiti uz put kako se odjednom pojavljuju trešnje! Nisu samonikle i nisu sa pojavile same od sebe. To je neki lovac na divlju rašeljku nakalemio trešnju i to možda onu od najbolje vrste. U kršu se zna pronaći i kruška! Neki lovac se potrudio pa nabavio škare za kalemljenje, nabavio grančice pitome kruške i nakalemio na divlju, nek’ se nađe slučajnom prolazniku kad dođe na rod.
Možda se među lovcima pronađe i poneki koji će loviti van sezone, biti u krivolovu, ali ti su rijetki i s tim se sigurno ne hvale drugim lovcima jer znaju da bi zaslužili samo prezir i vjerojatni izgon iz društva.
Nisu lovci odrasli koji su podjetinjili, nego smo mi ostali zaboravili biti poput djece i radovati se pokretu, prirodi, osjećaju da si dio svega.
Kad ih nakon svega vidiš kako nedjeljom piju kavu prije odlaska u lov, onda možeš vidjeti i da ih ima svih statusa, svih godišta, da među njima nema hijerarhije, moćnika, onih kojima se treba ulizivati, da su svi – samo lovci, oni koji se raduju danu ispred sebe.
Kad bismo svi bili poput lovaca, kako u odnosu prema životinjama, odnosu prema prirodi i odnosu prema samom sebi, bio bi ovo za mrvicu bolji svijet.
Izvor: logično.com