Na dvadesetak kilometara od Zvornika, niz Drinu, nalazi se selo Jasenica.

Ovo uređeno podrinjsko mjesto sa riješenom infrastrukturom, uglavnom lijepim dvospratnim kućama, poznato je i po brojnim lovcima, koji sa kolegama iz susjednog sela Trnovica, čine lovačku sekciju koja djeluje u okviru LU „Soko“ iz Kozluka.

Kao rijetko gdje, ovdje se osjeća ljubav prema lovu i prirodi pa stoga i ne čudi što je u Jasenici dosta lovačkih porodica. I po tri lovca iz jedne kuće mogu sresti u ovom selu. Neško Vidović sa 87 godina jedan je od najstarijih mještana u Jasenici, ali i lovaca u ovom kraju. Ljubav prema lovu i prirodi prenio je na sina Boška, a potom i na unuka Mila.

U kućnom dvorištu, sa svojim nasljednicama, stari lovac ne krije zadovoljstvo što je lov, nesumnjivo, postao porodični usud Vidovića.

– Velika je naša ljubav prema lovu. Volimo prirodu i druženje. Kad se jednom krene u lov, onda više nema povratka – govori čika Neško, koji je u svojoj bogatoj lovačkoj karijeri, kako kaže, najviše volio da se nadigrava sa fazanima i zečevima.

Svojevremeno su, priča nam, lovišta bila puna ove divljači. Najčešće se lovilo u trouglu sela Jasenica, Trnovica i Kiseljak, ali se odlazilo i u susjedna lovišta, u Lokanj i Pilicu.

– Kada sam ja postao lovac, prije pet decenija, naša sekcija je brojala 17 članova. Bili su to ugledni domaćini, lovac je, vjerujte, bio gospodin u svom selu. Najčešće sam lovio u grupi sa Simom i Momirom Tanackovićem, učiteljima Nikolom Novakovićem i Radom Kovačevićem, zatim Radivojem Jovićem, Vidojem Stevićem, Neškom Bogićevićem, Lazarom Tešićem…

Uvijek ih je, kaže, pratilo dobro raspoloženje. Lovci su prenosili veselu i prijatnu atmosferu. Sve su to, navodi naš sagovornik, bili dobri ljudi.

– Gdje god smo lovili, mještani su nas lijepo dočekivali. Kažu: Evo lovaca, dajte rakiju i meze, da počastimo ljude!

Na njivama, proplancima i prelijepim prirodnim pejzažima Jasenice, Trnovice i Kiseljaka, na obroncima Majevice, kaže, ostavio je najljepše godine. Priča nam kako je nekada lov bio posebna svetkovina.

– I danas se sjećam tih naših druženja, gdje smo se, najčešće subotom i nedjeljom, okupljali i lovili. Bili su to za nas svojevrsni praznici – ističe najstariji član porodice Vidović. Kaže da u to vrijeme, prije pet decenija, nije bilo lovačkih kuća, nego su se lovci, bukvalno, sastajali i družili na livadama.

– Posjedamo po travi, iznesemo iz ruksaka sve što smo ponijeli od kuća i onda do večernjih časova traje naše druženje – oživljava uspomene na jedno, kako kaže, nezaboravno vrijeme.

Tih susreta, sjetno će stari lovac, danas je sve manje. Ljudi su, jednostavno, zaokupljeni svojim životima i problemima, koje im nameće ovo vrijeme.

– Volim kad mi dođu mlađi lovci, da me posjete, da se malo ispričamo i da ovako, kroz lovačke priče, oživim i svoje uspomene – kazuje Neško Vidović, jedan od najstarijih lovaca u priobalju Drine.

Njegovi nasljednici, sin Boško i unuk Mile, takođe su pasionirani ljubitelji lova i prirode.

– U našoj porodici, vidite, lov zauzima posebno mjesto – uključuje se u razgovor Boško, koji je lovac postao 1986. godine. Kaže, mnoge lijepe trenutke upravo je doživio u lovu.

– Druženje u prirodi je iznad svega – reći će, napominjući da uspješnog lova nema bez dobrih lovačkih kerova.

Boško je godinama aktivan u svojoj lovačkoj sekciji. Svojevremeno je dva mandata bio glavni lovovođa, kao i predsjednik sekcije. Vičniji je da radi i pomaže nego da govori, malo je pričao o ličnom doprinosu u radu sekcije, ali i izgradnji lovačkih objekata na ovom terenu. Ponosan je, kao uostalom i svi drugi ovdašnji lovci, na lovačku kuću u zaseoku Bogićevići, koja je zajednički dom za lovce iz Jasenice i Trnovice, ali i na nekoliko visokih čeka, koje dominiraju lovištem, upravo izgrađene u vrijeme dok se Boško nalazio na čelu lovačke sekcije.

Za ovog uglednog domaćina, nekadašnjeg radnika zvorničke „Vodoprivrede“, lov je uvijek predstavljao poseban doživljaj.

– Nikada mi cilj nije bio da odstrijelim što više divljači. Uvijek sam želio da mi lov bude prilika za druženje i upoznavanje novih ljudi – govori Boško, koji najviše lovi u neposrednom okruženju.

Priča da su lovci zbog divljači, a ne divljač zbog lovaca. Smatra da je potrebno još više raditi na uništavanju predatora, koji su brojni i na ovom području.

– Lovci moraju više biti posvećeni uništavanju raznih štetočina koje kidišu na plemenitu divljač – kazuje ovaj uzorni lovac, dodajući da njihova domaćinstva skoro svakodnevno posjećuju lisice i koje su, gotovo, postale kao domaće životinje. 

Boško ima dva sina, stariji Mile je takođe krenuo stopama oca i djeda. Iza sebe ima više od dvije decenije lovačkog staža.

– Još od djetinjstva zavolio sam lov. Jedva sam čekao da položim lovački ispit i postanem lovac. Želja mi se ispunila 1999. godine. Kad god mi obaveze dozvole, odlazim u prirodu, sa svojom lovačkom grupom u kojoj su, pored oca Boška i stric Stevo Vidović, zatim Pero Milošević, Vajo i Dalibor Perić.

Mile kaže da mu lov pruža istinske trenutke zadovoljstva, dodajući da nikad nije ispoljavao neku posebnu lovačku strast prema ulovu divljači.

– Važno je druženje. Radujem se svakom izlasku u prirodu, jer u miru i tišini se najbolje odmorim poslije svakodnevnih obaveza – ističe ovaj 45-godišnjak, inače zaposlen u Gradskoj upravi Zvornik, kao radnik obezbjeđenja.

Kaže da najviše lovi na terenu svoje sekcije, a bio je i u gostima kod lovaca u Drinjači kod Zvornika te u Bijeljini, sa kojima je lovio na prostoru Semberije.

Mile je i veliki zaštitnik divljači, zajedno sa svojim ocem i ostalim kolegama u lovnoj grupi.

– Nije samo lov uzeti pušku i odstrijeliti divljač kako neki smatraju. Naša prvenstvena uloga je da budemo čuvari naših lovišta, što i jesu istinski lovci – poručuje najmlađi član lovačke porodice Vidović.

Da je Vidovićima lov uvijek bio nešto posebno potvrđuju i riječi Steve Vidovića, bliskog rođaka, iz čije porodice su takođe tri člana trenutno lovci. Popularni „Živanić“ je ponosan na brojnu lovačku familiju Vidović.

– Moj otac Pero bio je jedan od prvih lovaca na ovim prostorima – kazuje Stevo, koji je zakoračio u 68 godinu života. Još kao mali, sjeća se, sa ocem počeo je odlaziti u lovište. Lovački ispit je položio 1982. godine i od tada je aktivan lovac.

Stevinim stopama krenuli su i njegovi sinovi Slavko i Milisav, koji privremeno žive i rade u Švajcarskoj. Kaže da ga je u lovu najviše privuklo druženje, ali sa žaljenjem konstatuje da je toga u posljednje vrijeme mnogo manje. Neumitni tempo civilizacije i brzog života, koje je nametnulo današnje vrijeme, umnogome su uticali i na lovačka druženja i boravak u prirodi.

Vidovići su skoro uvijek zajedno u lovu i to je, veli Stevo, nešto što im predstavlja posebno zadovoljstvo.

– Drago mi je da su i mlađa pokoljenja nastavili našu porodičnu tradiciju i što se u Vidovićima lovačka puška decenijama predaje u nasljeđe – od pradjedova, djedova, očeva do sinova, unuka…

U LU „Soko“, a posebno u svojoj lovačkoj sekciji, saznajemo, Stevo je godinama bio predvodnik u velikom broju akcija. Dosta je doprinio izgradnji lovačke kuće na ćuviku iznad Jasenice, koju nazivaju ponosom ovog sela, ali i ovdašnjih lovaca. Svojevremeno, kao glavni lovovođa u matičnom udruženju posebno je bio posvećen bogatstvu lovišta i da se lov, kako kaže, odvija u skladu sa lovnom etikom i zakonskim propisima.

Osim lova, značajan dio vremena posvetio je i društvenim aktivnostima. Na privremenom radu u Austriji proveo je 11 godina, a u Švajcarskoj skoro dvije decenije. Bio je aktivista i predsjednik kluba naših radnika „Sveti Sava“ u kantonu Tićino.

– Uz pomoć naših ljudi uspjeli smo da podignemo crkvu i osnujemo Dječije kulturno-umjetničko društvo – navodi Stevo Vidović, koji mirne penzionerske dane provodi u rodnom kraju, najčešće sa svojim kolegama lovcima.

Dobri domaćini

Vidovići su uspješni lovci, ali i dobri domaćini. Porodice Boška i Steve Vidovića jedne su od najuglednijih u Jasenici, čija su domaćinstva za primjer.

– Sigurno da smo ostvareni i zadovoljni kao ljudi. Imamo srećne porodice, dobru djecu i unučad. Samo da nas zdravlje što duže posluži – kazuju rođaci Boško i Stevo Vidović, uživajući u svojim penzionerskim danima, ali i lovačkim aktivnostima.

Sjećanje na „Vodoprivredu“

Tri člana porodice Vidović svojevremeno su bila zaposlena u jednom preduzeću – zvorničkoj „Vodoprivredi“! U popularnoj „Bujici“, kako su zvali ovaj kolektiv, Neško je radio 26 godina, Boško je proveo kompletan radni staž od četiri decenije, dok je Mile bio 14 godina. Neško je radio kao bravar, dok su Boško i Mile vozili kamion.

– Bilo je to dobro preduzeće, koje je, kao i mnoga druga u zvorničkom kraju, nestalo sa privredne mape i završilo u stečaju – sa sjetom se Vidovići sjećaju svoje nekadašnje firme.

Zlatna plaketa za humanost

Kao znak priznanja za svoj društveni rad Stevo Vidović je svojevremeno u Švajcarskoj dobio „Zlatnu plaketu“ i još nekoliko priznanja.

– Ljudi su cijenili moj rad i doprinos, prije svega na prikupljanju i dostavi humanitarne pomoći svom rodnom kraju – kaže „Živanić“.

Mišo Lazarević

izvor:lovcirs.com